Autor: Tomo, Objavljeno: 24.02.2008

Pregledano 586

Sada već davno, dok bijah srednjoškolac mlad, želio sam studirati šumarstvo, raditi u prirodi i živjeti u kućici negdje u blizini. No kako to već u životu biva, ne ide sve po planu, ja danas nisam šumar i moj posao nema puno veze sa šumom. Ipak, vrijeme liječi sve, pa i nedosanjani snovi završe u nekom kutku našega uma i strpljivo čekaju dok... 

Dok u jednom kutku blogosfere ne pronađemo nešto zbog čega ćemo ponovno pročešljati svoj život od početka i upitati se: gdje sam to pogriješio? šumarKA nam donosi seriju fotkama dobro protkanih pričica o svojem poslu, ali i slobodnom vremenu, koje također provodi na svježem zraku. Zavidimo joj zajedno!

"Kad malo bolje razmislim, taj petak i nije bio toliko loš. Petak je ipak petak, dolazi vikend, pa se sve lakše pregrmi. Ujutro nas je (mene i dva radnika koja su išla samnom u obilježavanje stabala za sječu), kao i prethodnih dana čekao brisani prostor dužine 1km, kroz stelju, do šume. I sad se netko može pitati što je tu loše? Apsolutno ništa ako nema rose, ili ako postoji drugi put. Drugog puta nije bilo, a rosa je to jutro bila jaka tako da smo u šumu došli mokri skoro do pasa. No dobro nismo od šećera, ionako je toplo i osušit ćemo se za sat-dva. Pred kraj radnog vremena već lagano osjećam umor od hodanja, a i vratni mišići nešto zatežu od stalnog gledanja u krošnje stabala. Oko jedan sat spustio se pljusak. Što sad? Do kombija dobrih 20 minuta hoda i «minsko polje» stelje. Nema druge, u šumi je počelo prokišnjavati, bježmo van! Kiša nas smočila odozgora, stelja odozdola. Neopisiv osjećaj." 

šumarKA

Objavljeno u : Blogovi, Blogovi